Priče malološinjskih noćnih duša

Još malo pa će trgovi biti oblijepljeni plakatima na kojima se smiješe političari koji nam svojim lažnim osmijesima, napravljenima samo za potrebe fotografiranja, poručuju kako će nam biti bolje s njima. Oni se u svojim skupocjenim odijelima obraćaju narodu naučenom na traper i parizer, pritom zaboravljajući i da su oni nekad nosili traper i jeli parizer. Bar neki od njih. Zanimljivo je što se političari u predizborno vrijeme trude u politici više nego što se potrude u nepredizborno vrijeme. A jadni ljudi, mahom radnička klasa naučena na tvorničke zvukove ili zvukove metala na obližnjim dokovima u brodogradilištima, vjeruju ono što žele. Jer, to vjerovanje, ta nada ih spašava da bace sušila za kosu u vodu prljavu od njihova znoja i rada. Ali, navikli su oni na laži, navikli su oni na obmame, tako da ih je počela biti briga za politiku i političare. Čovjek se treba zapitati, nije li se ovaj novac predviđen za predizborne programe, mogao utrošiti na bolji način. Nisu li mogli taj novac namijeniti za razminiranje, za izgradnju koje bolnice ili prihvatilišta, za neke stvari koje bi koristile… Ali, ne, političari taj novac moraju potrošiti za predizbornu kampanju, a taj novac se potroši vrlo brzo, kao papir u javnom wc-u. Novac se potroši na mali ziljun plakata s kojih nas gledaju njihove nasmiješene face. Jednom sam čuo od nekog čovjeka da ljudi trebaju glasati, jer oni su ti na kojima stoji budućnost neke države. Mi biramo koji će nas ljudi predstavljati. Ali zar nije svejedno tko će nas predstavljati? Ionako sve stranke imaju skoro iste političke programe. Kako bi se reklo…druga lica, ali isti kurac! Koliko znam, nijedna stranka ne bi donijela radikalne promjene. A i nitko se ne usudi predstavljati stranku koja bi donijela nešto radikalno, jer bi to za njih možda i značilo izopćavanje iz zajednice. Mnogi pjevači i estradne zvijezde nastupaju za političare. Lijepo im miriše predizborni novac. Možda neki nastupaju uz novac i iz vlastitih uvjerenja. Ali lijepe su im te predizborne svotice. Političari u predizborno doba vole izreku…kruha i igara. A estradne zvijezde, razni skupovi i ostale predizborne pizdarije zapravo odvraćaju narod od toga da vidi kakvo je pravo stanje. Ali, narod zna kakvo je stanje i zna, bolje reći, misli da se neke stvari ne mogu promijeniti. Pa kad već političari časte, ajmo biti njihovi gosti, ajmo sve kušati. Bit će dobar provod na nekom koncertu uz pijenje ogromnih količina bambusa. Vjerojatno će se neki zapitati, pa kako će onda političari predstaviti sebe i svoj politički program? Ali zar nisu dovoljne emisije na televiziji, koju vjerojatno ima svako kućanstvo! Zašto još i trebaju novine, plakati, koncerti... Zar nisu taj novac mogli dati obiteljima poginulih vatrogasaca? A ne da se stavi u službu javni telefon za prikupljanje novaca u humanitarne svrhe! Narod se pita za novac, a političari se upravo spremaju potrošiti predizborni novac! A i koncerti glazbenika koji se na neki način reklamiraju. Koji je idiotizam da se taj predizborni novac tako baca.
Nije li predizborna utakmica poput neke nezanimljive vaterpolske utakmice, samo što umjesto lopte, u vodu padaju obećanja?

Evo, narode…vraćam se na blogersku scenu nakon dugo, dugo vremena. Vjerujem da neki očekuju moj novi post već dugo vremena. I sigurno se pitaju kada će već dovraga doći nešto novo od mene…

Danas je 11. rujna. To je, kao što svi znate, stravičan datum u povijesti amerike. Amerika je toga dana 2001. godine bila nevjerojatno mala. Teroristi su napali blizance i stradalo je mnogo ljudi. Postoje mnoge teorije o tome kako su ti napadi izvršeni, neki čak smatraju da su i dopušteni zbog gospodarskih razloga, da se prije o njima znalo, da se nije na vrijeme reagiralo i mnoge druge teorije. Viđenje 11. rujna je na svoj način prikazao michael moore u svom dokumentarcu. No, amerika je na napade odgovorila protusilom i poslala svu silu vojnika u irak. Mnoga djeca su stradala, ostala bez svojih roditelja i bližnjih. Mnogi odrasli su izgubili svoju djecu. Ljudi dobrog srca prosvjedovali su na ulicama. Na njihovim licima tih je dana sjala samo tuga i ogorčenje. Jer rat je prokleti mehanizam, stroj koji uzima svakoga koji se nađe u blizini. Nije li jasno da odgovor na nasilje ne može biti nasilje? Da ako odgovaramo na nasilje drugim nasiljem, onda neće nikad biti kraja nasilju? Izgleda da su ljudi jako osvetoljubljiva bića.
Prije ne znam koliko dana, vidio sam dvoje ljudi, točnije rečeno, jedan par. Dečko i djevojka. Djevojka nije bila niti toliko zgodna. Dečko je bio štreberkastog izgleda (moda billa gatesa). Išao je nešto kupiti u trgovinu, a cura ga je čekala u autu. Kad se dečko vratio iz trgovine, cura se pomaknula par metara sa autom i mahala dečku kroz prozor. Šalila se s njim. A dečko se osmjehnuo osmijehom koji mi je rekao da je on nevjerojatno sretan. Sretan je jer je našao djevojku s kojom će vjerojatno provesti život. Sretan je jer u svojoj blizini ima vrckasto i otkačeno žensko biće s kojim mu neće biti dosadno. Sreća ovisi o tome kakvi smo ljudi.

Nedavno sam u jednoj novini vidio reklamu RBA iz koje se smiješi vlatka pokos, a reklama poručuje jednu rečenicu…šoping je najbolja terapija!...Koliko je to glupa reklama! Vlatka je u svađi sa bogatašem i treba sada peglati kartice. Ma jebote! Je li ga vlatka uopće voljela? Je li mu koji puta speglala košulju umjesto kartica? I zašto se tako ozbiljne stvari, kao nečiji problemi u braku, svode na reklamu?
Druga reklama koja je isto za kurac, jest ona od HPB-a. postoje dvije varijante. Jedna sa dečkom i jedna sa djevojkom. Poruka im je ista. Jedan dečko sjedi u parku , a jedna ga ženska promatra. Misli da je siromašan. Kad ono, majica polako počinje otkrivati da ima vikendicu, auto,stan…Ženska se približi njemu. Smatra ga privlačnim jer je bogat. Kao da reklama želi poručiti da samo bogati ljudi imaju sreće u svom životu. I da čovjek vrijedi drugom spolu, samo ako ima novac. Koliko je to glupa reklama!
Treća reklama koja je isto za kurac jest ona u kojoj robert knjaz ispituje nekog čovjeka koji se kuži u dionice. Prije nego je išao ispitivati tog čovjeka, rekao je ljudima da ide po dionice i da će se obogatiti. Ljudi su se smijali. To su sve bili neki prosječni ljudi, siromašni i balkanskog tipa. Želi li se time reći da su mnogi od nas takvi? Činjenica jest da je na početku reklame robert knjaz prosječan čovjek, da bi se na kraju reklame pretvorio u bogatuna i dospio na naslovnicu novine imena dijonice. A ljudi su ga slavili. Kao da reklama poručuje da je za poštivanje čovjeka potreban novac! Koliko je to glupa reklama! I to da se čovjek može obogatiti preko noći! Ma jebote, za to je potrebna izuzetna sreća! I to mogu neki pojedinci, a ne svi ljudi! A na kraju reklame dolazi tekst upozorenja da se ova reklama ne shvati doslovno. Jer mnogi, željni lake zarade, ne pomisle da se uloženi novac može izgubiti. Vrijednost dionica je promjenjiva.
Svaki novac treba zaraditi poštenim radom. To znači rad, a ne češanje pizde i čekanje kada će umjesto kišnih kapi padati lova. Onaj tko radi, taj i ima. Onaj tko ne radi, taj i nema. Jednostavna formula za poslovni uspjeh.
Najbolje je da se svi mi koji smatramo da su ove reklame glupe ispišamo i poseremo kraj svake RBA i HPB poslovnice i zagrebačke burze. Mislim da bismo time izrazili svoja mišljenja. Ili, još je jednostavnije, ali i manje problematičnije da uopće ne reagiramo. Mislim da nitko ne želi ići u pritvor. Vjerujem da su i drugi ljudi shvatili koliko su ove reklame glupe.

Počeo je big brother. Nije li glupo da ljudi gledaju što drugi ljudi rade jer ih žele upoznati? Zašto jednostavno ne odu na kavu ili na koju utakmicu ili na reviju na ledu ili ribolovna natjecanja i upoznaju neke ljude tamo i spoznaju kakvi su oni zapravo? Nije li to zabavnije, nego buljenje u ekran i gledanje zašto se tamo neka ženska rasplakala ili zašto neki tip ne nosi čarape iste boje?

Oh, jebote...

Počeli su požari. Naše šume, koje nam pružaju obilje hlada, neće više biti mjesta na kojima ćemo rado sklanjati glavu od pomahnitalog sunca. Neće više nuditi obilje mirisa. I onaj divni i mekani šumski sag od borovih iglica će nestati. Sve će progutati požar. Jer postoje ljudi koji podmeću požare, svjesno ili nesvjesno. Pušači, vozeći se u svojim automobilma, nesvjesno bacaju opuške kroz otvoreni prozor. A opušci začas od jedne mirne šumske idile naprave pakleno grotlo. Životinje gube svoja staništa. A šuma od jednog predivnog mjesta postane tmurno i nalik na ratište. Stabla kao skršeni junaci stoje pougljenjena. I više nema šumskog saga. Samo gola i tvrda zemlja. I nema više obilja mirisa. Samo miris paljevine. Svaka čast vatrogascima. Jer, oni mogu u tim ključnim trenucima reći…ne, ne želimo pomoći. Ali oni to ne kažu. Mnogi riskiraju svoj život za očuvanje šumskog blaga. Primorje nije bogato nekim kulturnim znamenitostima. Turisti kod nas dolaze uživati u moru i borovim šumama. Najviše. Mi to imamo cijeli život u svojoj blizini, i to veoma olako shvaćamo. Ne znamo što imamo dok to ne izgubimo. Sigurno će svima nama nedostajati miris bora, cvrčanje cvrčaka i duboka hladovina. Ali kada će nam to početi nedostajati? Tek kad to budemo izgubili.
Neće sve šume izgorjeti, ali kada vatra uhvati svoj bijesni ritam, teško se zaustavlja. Bar se čini teško zaustavljivom. Hrvatska vlada se ponosi činjenicom da je hrvatska turistička zemlja. Ali je li ona što dodatno uložila u očuvanje okoliša? hrvatski teritorij je još nerazminiran, nekim dijelovima prijeti i nestašica vode, mnogi dijelovi još nisu povezani cestama, prisutan je manjak protupožarnih sredstava…
Glavno je izvući što više od turista. Pa tako se čuje da mnogi ne prijavljuju svoje turiste, da turisti na parkingu plaćaju više nego što trebaju, cijene smještaja se izmišljaju i mnoge mnoge druge stvari…
Hrvatska vlada trebala bi misliti na hrvatsku. I to isključivo na hrvatsku unutar teritorijalnih granica. Zašto daje novac hrvatima u BIH za njihove narodne nošnje?!! Ni ovdje u hrvatskoj situacija nije sjajna. Umjesto da daju novac za, primjerice, razminiranje, oni ga daju tamo gdje to baš i nije najpotrebnije. Neka se napokon teritorij očisti od prokletih mina, da se djeca napokon mogu igrati u polju, a ne na betonu. Naše bolnice su stvarno dobre. dobre su za umiranje i neliječenje. Neka sela u hrvatskoj su super povezana. I to neasfaltiranim cestama. Dobre su te neasfaltirane ceste, sve dok ne padne kiša. Postoji još mnogo krasnih činjenica poput ovih…
No, ni turisti nisu divna bića, ma koliko novaca imali. Njihov problem je u tome što misle da ako su platili, onda to što su platili mogu i uništiti. Tako se nađe i smeća po šumama, plažama, na ulici…Neki sigurno i nesvjesno zapale šumu. Trebalo bi nešto poduzeti i u vezi turista.

Danas je sunčan dan, a brckati se u moru jest veliki gušt. Kad se samo sjetim koludarca. Jednu noć smo prespavali na brodu ili, bolje rečeno, barci. A izlet je bio fenomenalan. Puno picigina, zabave, zajebancije, tri gajbe piva, pješčana plaža, naša kuhinja, borat koji se gol sunčao…

Valjda će još biti takvih izleta...

Kad budemo ušli u EU, zasigurno će se naći neki, ako ne i većina, kojima će se javiti stanoviti tip nostalgije. Kao što postoje jugonostalgičari koji smataraju da je jugoslavija bila zemlja meda i mlijeka za svakog stanovnika, tako će se potom pojaviti balkanonostalgičari kojima će teško pasti ulazak u europu. Neki će se, čitanjem prvih rečenica ovog posta, zapitati nisu li balkan i jugoslavija jedno te isto. U biti, oni jesu isto. Ali nekako moram nazvati tranzicijske zemlje koje su nastale ili, bolje rečeno, izdvojile raspadom jugoslavije.
Balkan je državna pseudotvorevina koja postoji u narodu, ali ne i geografski. Izrazi koji su obilježili balkan jesu švercanje, mito, korupcija, način komuniciranja, prodavanje stvari na crno, liječnici koji vole dobiti povišicu od naroda, pravosuđe koje čeka zastaru, nenormalno spora birokracija, tučnjave zbog nogometa, cajke, milicajci koji slušaju cajke, ilegalno posjedovanje oružja, popovi kao najvažnije ličnosti u selu, slalomska vožnja po autocesti…i još mnogo mnogo toga.
Što se tiče načina komuniciranja, on je sve, samo ne demokratski. On funkcionira tako što su najglasniji uvijek u pravu. Način komuniciranja je ponekad popraćen i sočnim psovkama. Svi govore u jedan glas. Na sličan način funkcionira i školstvo, bolje rečeno, tečajevi, kursevi koje smo preuzeli od ostalih puno razvijenijih zemalja. Nema međusobnog uvažavanja i poštivanja. Najglasniji su uvijek i najpametniji. Recimo da se dogodi neki prometni zastoj. Pa tu su razne psovke, mnogo vike, čak i koja tučnjavica. Među psovke obavezno ulazi riječ majka. A tek kad se ogrebe auto. Ima da se vika čuje kilometar, dva u radijusu. Balkanci na cesti voze balkanski reli. To je slalomska vožnja uz trubljenje i psovke. Često je prisutno i naguzivanje. Ne poštuju razmak između vozila. A u auto se sjeda sa pivicom. Ono što se u balkanaca izuzetno razvilo jest švercanje. Prije jedno dosta vremena, kada po hrvatskoj nisu iznikli šoping centri, odlazilo se kupovati izvan granica. A budući da smo mi balkanci bili slabo materijalno potkovani, u obzir je dolazilo švercanje. Postojali su tajni pretinci u autima. Nije bilo toga što se nije moglo prošvercati. Razvilo se i crno tržište. Stvari koje su u hrvatskoj bile skupe, sada su se od švercera ili nekih drugih ljudi, mogle dobiti povoljnije. Naravno, sve to uz provizijicu. Što se tiče prodavanja stvari, prodavale su se prvo u markama, a potom eurima ili, po srpskom, evrima…jer kuna je vječito slaba. Mnogi ljudi balkana otišli su na rad u druge države, spomenimo kao primjer njemačku. Vraćali su se doma krcati parama. Jer u njemačkoj su cijenili trud, a ovdje na balkanu, radio - ne radio, imaš istu plaću.
No, ono što je obilježilo balkan je i ideja zajedništva. Ideja zajedništva koja je potekla od socijalističkog ustrojstva jugoslavije. Ideja zajedništva iliti mito i korupcija. Svaki balkanac ima prijatelje, tzv. veze, koji će ga provući, bilo u zdravstvu, bilo u dobivanju radnog mjesta, bilo…ma u bilo čemu. Jer balkan je funkcinirao na principu ja tebi, ti meni. I svi zadovoljni. To nas je na neki način i povezalo.
Zanimljiv je način na koji balkanci rješavaju sudske sporove, prijevare supružnika, rastave brakova…Oni uzimaju pravdu u svoje ruke. Stvar rješavaju na balkanski način, a to je uz pomoć oružja, šaka i verbalnih delikata. Jer pravosuđe neće ništa riješiti. Već sam naveo da je nenormalno sporo. Dakle, ako balkanca žena prevari, prevareni balkanac osjetit će osvetoljubljive porive. Uzet će oružje, koje je najčešće neregistrirano, i pucati po ljubavniku. Ili će ga razbiti kao pičku. Ili će razbijati njegovu imovinu. U razvijenijim zemljama, ovakve stvari rješava sud. Plaćaju se odštete. Ali na balkanu ne. Ovdje se odvjetnici smatraju ljudima koji žele samo novac. Smatraju se beskorisnima. Zato balkanci razbijanjem imovine, tučnjavom i ostalim načinima osvete pokušavaju naplatiti odštetu.
Balkanski policajci, bar većina njih, vole mito, dobru hranu, cajke i u taj su posao ušli jer im se činio zgodan. Ne da bi izvršavali pravdu. Jer pravda se uzima u svoje ruke. I o posljedicama takve pravde se čita na stranicama crne kronike. Većina balkanskih policajaca nema srca naplatiti kaznu svojem poznaniku ili bilo kojem čovjeku koji im se učini jadan i siromašan. Nemaju srca naplatiti kaznu ni nekoj ženski. Balkanski policajci često spavaju na svom poslu. Nekad im je dosadan, pa vole popričati sa prolaznicima. Samo da nekako ispune radno vrijeme. Na takav način funkcionira i cijeli balkan. Svi čekaju kraj radnog vremena.
Neki ljudi iz razvijenijih zemalja sa podsmijehom gledaju na balkan. Smiju se našim lošim cestama, lošoj željeznici, stečajevima brodogradilišta, sporoj birokraciji. Ali oni ne znaju da je na balkanu važno preživjeti. Zato svaki čovjek mora raditi, a to što zabušava jest zasluga slabe i već određene plaće. Neće dobiti veću plaću ako se potrudi. Ne znaju da nas je situacija na balkanu svih spojila na neki način. Svi si međusobno pomažemo. Jer svi znamo da bez prijatelja nema ničega. Novca nikad nije bilo, niti će ga ikad biti. Ali prijatelje se još nekako nađe. Balkanci znaju da je političar samo posao. A ne životni poziv što bi trebao biti. Čovjek ide u političare ako želi zaraditi. I kad su izbori, većina ide glasati za nekog političara, iako već zna da neće ispuniti svoja obećanja.
Mi se još nalazimo na balkanu. I imamo naš sustav vrijednosti. Balkan će postojati sve dok ne uđemo u europu. A u europu ćemo ući…ne znam kada. Kada uđemo, morat ćemo prihvatiti njihov sustav vrijednosti.
Ali jedno možemo sa sigurnošću reći. Balkan nas je spojio, balkan nas je i razdvojio. I obratno. I još uvijek to čini.

Danas je vjetrovito u malom lošinju. Na moru su prisutni valovi. Sunce i dalje zagrijava našu kožu koja je orošena kapljicama znoja. Kapljicama znoja koje u sebi sadrže i OH skupinu. Koncentracija OH skupine je u zadnjim danima tjedna sve slabija, dok je subotom navečer i nedjeljom ujutro najveća. Alkohol je taj koji će nam uljepšati subotu. Jer mi se sami moramo pobrinuti za provod. Subotom navečer, u malom lošinju kafići su prepunjeni lošinjskom mladeži i ponekim osobama koje je vrijeme pregazilo, ali i dalje ne žele odrasti. Mi ekipica u kafiće dolazimo jako kasno, uglavnom pred zatvaranje. Mi se provodimo svugdje, samo ne u kafićima. Jer nema svatko para za više od jedne pive. Svatko od nas da dvadesetak kuna i onda kupimo cugu. Mi dijelimo jer, kad se dijeli, cuga je slađa. I uvijek se super provedemo. Uglavnom. Mislim da će naši subotnji provodi nedostajati svakome od nas. Jer uskoro će neki od nas postati studenti. Preselit ćemo se u različite gradove i vjerojatn nećemo biti u mogućnosti dolaziti subotom doma.
Ono što mali lošinj čini posebnim jest to što u njemu svatko sve o svakome zna. Skoro da se zna koliki iznos telefonskog računa netko na drugom kraju grada mora platiti. Ovdje kada netko razbije auto ili se slupa sa motorom ili završi u bolnicu, to se pročuje. To je ono što nekima mali lošinj čini odbojnim. Svatko sve o svakome zna. I svatko to voli prepričavati i prema onome što je čuo osuđivati druge. Neki, zbog te malograđanštine, žele pobjeći u velike gradove.
Rijeka je veliki grad, ali ima mentalitet primorskog čovjeka. Dakle, taj grad je poput lošinja, samo što je malograđanština prisutna u manjoj količini. A prisutni su multikulturalni utjecaji u većoj količini. Ne zovu rijeku uzalud gradom rokera. No, nekima će smetati i ta mala količina malograđanštine, pa žude za većim gradom.
Taj veći grad je zagreb. To je grad u kojem te nitko ništa ne pita. To je grad gdje su stanovnici samo brojevi. Tamo nije prisutna malograđanština, općenito gledano. U tom gradu, nesreće su svakodnevna pojava. I nikoga nije briga tko je završio u bolnicu. To je grad koji nudi obilje mogućnosti za sve ljude. I to je grad u kojem se više cijeni osobe koje upoznaš. Jer i ljudima zagreba dopizdi biti samo broj. Zagreb je poseban po tome što je tamo prisutan pluralizam različitih kultura.
No, kao što je rekao jedan moj prijatelj…sve ima svoje dobre i loše strane.

Neki se poslije faksa više neće vratiti u lošinj. Naviknuli su se na život u velikom gradu. Osjetili su se oslobođenima od malograđanštine.

Ono što od malograđanštine spašava nas ekipicu u malom lošinju jest prijateljstvo. Neki od nas se poznaju od malih nogu. Neki se poznaju vrlo kratko vrijeme. No, najvažnije od svega jest to da se mi međusobno ne osuđujemo. Mi se prihvaćamo takvi kakvi jesmo.

Bliži se ljeto…ono pravo ljeto kada u mali lošinj iz svih krajeva svijeta nahrupe brojne ženske duše. Ženske duše, koje kao i muške duše, razmišljaju o seksualnim užicima. I kada se šetamo lošinjskom rivom, osjetimo skupocjene mirise tih strankinja. To su mirisi jet seta. Oni pristanu sa svojim jahtama uz lošinjsku rivu. Sa svojim jahtma kojima žele pokazati koliko imaju. Osjete se i mirisi onih siromašnih strankinja…strankinja koje su uglavnom avanturističkog duha. Što je svim tim strankinjama važno? Sunca i mora je u izobilju, pa im to prestaje i biti važno. Budući da su lošinjske noći vruće i neprospavane, one ih žele još dodatno i zatopliti. One su željne seksa. Seksa za jednu noć. Seksa kojeg se sjetiš tijekom zime kada je mali lošinj nevjerojatno pust. Mogli bismo reći da je mali lošinj plodno tlo za razvoj seks turizma. Dr. Christian Troy, za one neupućene jedan od likova serije Reži me, jest čovjek koji je značajan po tome što odlazi sa svakom ženom u krevet. On je čovjek kojeg bismo mogli nazvati karizmatičnim ljubavnikom. Mnogi muškarci žele biti poput njega. On je u seriji prikazan kao bog seksa. Nijedna žena mu ne može odoljeti. On seks prikazuje kao vrhunski životni užitak. Međutim, on sa nijednom ženom ne može biti intiman. I zbog toga žali kada ostane osamljen u svojim nevoljama. Jer, seksom je samo htio ispuniti vrijeme, htio je uživati i nije se obazirao što je bio površan. On svoje žene dovodi u svoj krevet, zadovolji sebe, a potom ih otjera. Otjera ih zauvijek, jer ih je okusio. Kao istinski hedonist, uvijek teži probavanju novih stvari. Ne želi probati ono što je već probao. Zna se da se seks za jednu noć više ne može ponoviti. Neće biti veličanstven. Dr. Christian Troy je, grubo gledano, prikazan kao materijalist i izrazito površan čovjek. Zašto kažem grubo gledano? Zato jer kad se jače zagrebe po površini lika, vidi se da i njemu treba ljubav i one male stvari koje život čine sretnim. Po tim karakteristikama nije površan čovjek. Budući da će doći strankinje, mnogi lošinjski muškarci žude za seksom. Njihovo zanimanje je, uz tipične sezonske poslove, i galeBARENJE. Mnogi od njih žele spavati sa što je više žena moguće. Seks je najosnovnija ljudska potreba. A mi ljudi smo pijuni vlastitih seksualnih nagona. Mnogi muškarci žele ovo ljeto provesti kao Dr. Christian Troy. Žele biti površni i tražiti ljepotice. Žude za upoznavanjem jet seta. Neka se orgazmični vrisci čuju iz potpalublja glomaznih jahti, privezanih uz rivu. A onda dolazi vrijeme rastanka…seks tek ostaje sjećanje. A akteri seksa za jednu noć niti se ne poznaju. Jedva si znaju imena. Seks za jednu noć neki muškarci prepričavaju, a kad ih pitaju kako su se zvale akterice…onda se ne mogu sjetiti. Daju im razna njemačka, talijanska, slovenska imena. Svaki put drugačija. Ta različita imena izazivaju salve smijeha. Seks za jednu noć je površan. On služi kako bismo zadovoljili svoju potrebe. Seks za jednu noć je užitak. Ali užitak koji može dosaditi. Hedonistički način života postaje dosadan nakon nekog vremena. Dosadi potreba za neprestanim udovoljavanjem hirova. Čovjek počinje tražiti nekakav smisao u svom životu. Shvati da je seks za jednu noć možda bio užitak za oboje sudionika, ali ga je vodila želja da udovolji samom sebi.

Posvećeno jednoj maloj novinarki...

Mali Lošinj danas baš i nije tako sunčan. Njegove plaže danas nisu prošarane sunčevim zrakama. Nebo je pomalo tmurno. Podsjeća me na moje buduće dane života, i to ona light verzija. Jer život je najveća kurva, surov je i prokleto realan. Život je igra, sa beskonačno mnogo nivoa i jednim završetkom. Ali to tmurno i sivo lošinjsko nebo, koje uspoređujem sa svojim budućim životom, meni ne mora biti tmurno i sivo. Ne postoji lijepo vrijeme, već različite vrste lijepog vremena. A ovo je jedno od takvih. Svaki čovjek nosi sreću u svojim rukama. I svaki čovjek je sam sebi gospodar. Još malo pa ću morati na faks. I sad se tu javlja pitanje onog odabira kojim se može poboljšati i zasrati život. Kako čovjek može znati da je odabrao pravi put? Zar da ga vodi srce? Zar nisu ljudi koji su vođeni srcem najveće budale na ovom svijetu? Jer današnji svijet ne poznaje zakone srca, on poznaje zakone novca. Kao u reklami za mastercard. Neke stvari su neprocjenjive, a za sve ostalo tu je mastercard. Novac te ne čini sretnim, ali omogućava neovisnost. Velika većina nas ide na faks da bi poslije mogla zarađivati i biti sretna. Ali sreća se krije u u malim stvarima. I zato ovime želim reći, da bez obzira koji faks uzeli, bit ćemo sretni zbog onih malih stvari. Najbolje je raditi posao koji voliš, ali zapitajte se…Koliko ljudi radi posao koji voli? Koliko ljudi se zaista mogu pokazati u pravom svjetlu, baš onakvi kakvi su? Život je kurva. Kurva koju moraš voljeti. Kurva koja se brzo potroši i koja je bez šminke tek osrednja žalost. Ali takva je kakva jest. Ili ćeš je prihvatiti ili ćeš je ostaviti. Ako ju ostaviš, lutaš i opet nisi svoj. Mnogi žele upasti na faks, i to toliko da se u nekima od njih kriju autodestruktivni porivi, koji čekaju svoje buđenje u slučaju neuspjeha. A tko garantira da će upis odabranog faksa donijeti sreću? Možda će ipak suprotno donijeti. Možda će nas uvjeriti da je ono za što smo se smatrali rođenim, tek naša glupa iluzija. A mi ćemo se pokolebati i izgubiti vjeru u sebe. Smatrat ćemo se nesretnim. Mnogi od nas imaju talente, a u slučaju upisa onoga za što smo talentirani, moguće je da naš talenti ostaju neiskorišteni. Zašto? Zato što postoje ljudi koji će ti reći da si netalentiran. I ti možeš njima prkositi, ali to ne izgleda siguran put k uspjehu. Ako prkosiš, urote se svi protiv tebe. A onda na kraju izgubiš sve. Rijetki uspiju u prkosu. Talenti ne smiju ostati neiskorišteni. Jer to je ono zbog čega postojiš. To je ono što te može izraziti. I to je ono što koristiš zbog samoga sebe, ne zbog novca. Je li sramota ne ići na faks? Pa gledajući današnji svijet, osobito hrvatsku, ljudi se cijene uglavnom prema završenom fakultetu. Nije važno kakva si osoba, nego možeš li dati odlične produkte. Nećemo sve odluke moći donijeti sa sigurnošću. To ti je život. Ali kad malo bolje razmislimo, ne bi li život bio dosadan kad bi bio idiličan, kad bi bio obojen crnom i bijelom bojom. Nikakvim drugim bojama.

Dobro jutro...Dobrodošli u zemlju gdje nema demokracije. Nadam se da niste tek sada skužili da nema demokracije. Ako ste tek sada skužili, dugo vam je trebalo. Ako želiš nešto postati u demokratskom društvu ili bilo kojem društvu treba ići pognute glave. Kad postaneš netko i nešto onda tjeraš mlade idealiste, kao što ste vi bili nekada kada ste vjerovali u demokraciju, da idu pognute glave... Razmislite na što liči svaka državna tvorevina. Liči na prikrivenu aristokraciju, vladavinu političara - kurvinih sinova, skupine foteljaša koji se životom države igraju kao da je to monopoly. Pustimo sada onu misao da državu čine ljudi, a ne granice. Jer državu čine resursi, novac, odnosno, platežna moć njenih stanovnika. Gospodarstvo je temelj svake države. Neće ona misao o ljudima i granicama nahraniti nekoga. Resursi mogu. Tako vjerojatno razmišljaju ljudi koji se ne srame pokazati svoju oportunističku stranu. Ako već niste shvatili, ti ljudi su političari. Postoje političari koji nisu oportunisti. Dakako da ih ima. Jer takvi političari su ljudi koji za sebe smatraju da su sluge naroda i države. Oni smatraju da moraju služiti narodu i državi, a ne obratno. Sve je vezano uz materijalna dobra. Zato je vlatka pokos u novinama, a ne netko tko je u puno jadnijem stanju od nje. Novinari su od vlatke napravili senzaciju. Senzacije prodaju novine. Jer novinari znaju da u ovoj zemlji punoj siromašnih stanovnika mučenih tugom, bijeđu, gladi – udarna vijest ta i da jet set može biti jadan. Vijesti o tome kako neka majka ne može prehraniti djecu, kako se neki branitelj ubio ili kako je velika blagdanska košarica neke siromašne obitelji – jesu dosadne. A dosada neće prodati novine. Novac je sve uništio. A najgore je od svega toga to što se u toj bjesomučnoj trci za novcem zaboravlja ono što si bio prije nego što si postao trkač. Bio si idealist - čovjek koji se htio pobuniti, čovjek koji je kroz anarhiju htio uspostaviti red, čovjek koji ne bi nikad pogazio svoje stavove, čovjek kojeg je bolio kurac za ono što će drugi misliti o tebi.
Gledajući sliku naše države, vidimo puno ''ugašenih'' inividualaca, ljudi koji su pod strojem države i pod pritsikom malograđanštine, ugasili onaj svoj idealistički plamen. Ugasili su ga zato da bi postali netko i nešto u društvu kojem bi se protivili, da nisu ''ugašeni''. Postoje ljudi koji su cijelog života idealisti. Ali biti idealist cijelog života, odnosno biti nepokorena individualna duša ponosna na samu sebe zbog neslomljivosti ideala, zapravo znači i biti gladan. Ponos nije nikoga nahranio. Možda jest neke idealiste, ali to je zanemariv broj. Biti idealist, inividualac ili jedinstvena osobnost jednostavno nije isplativo u društvu. Jer društvo, odnosno država, ustrojeno je na principu košnice. Ljudi su samo pčele radilice. Nije važno tko su ni što su. Važno je samo da – rade. A koliko će biti materijalna veličina produkta ili slatkoća meda, ovisi o broju pčela radilica ili politički korektnih isomišljenika. Što je slađi med, to ćemo prije u europu – tako razmišljaju političari. Oni političari koji smatraju da narod treba služiti njima, a ne oni narodu. I ti političari, koji žele vladati, u svojoj su državi visoko uzdignute glave, dok su pred europom pognute glave. Ponašaju se ko vukovi u janjećoj koži. Kada dođu u europu skinut će svoju janjeću kožu. I s ostalim političarima jest će u parlamentu najskuplji biftek, piti najskuplje vino i meškoljiti svoje nožne prste u najskupljim cipelama. A narod neka pati, neka se sam snađe – mi im možemo poslužiti samo kao primjer. Tako razmišljaju političari. I tako narod dobiva poruku da je novac najvažniji, te bi stoga i on u političare. Tako gase svoju individualnost i to sve u čast i slavu novcu, svežnju novčanica koji samo zbog ljudskog načina razmišljanja zadržao svoju vrijednost. Komunizam, odnosno socijalizam je kao ideju vodilju imao jednakost svih ljudi. Takvo državno ustrojstvo je propalo, uglavnom zbog nepravilnog gospodarstva, ali i zbog toga što se pokazalo da netko ne želi jednakost ljudi. Taj netko su političari. Zašto bi političari bili izjednačeni s narodom, kada se mogu okoristiti njime i nametnuti mu svoj sustav vrijednosti. Komunizam se u svijetu još ponegdje zadržao. Neki ljudi ga još uvijek smatraju isplativim. U hrvatskoj je propao.
Biti individualac u ovoj državi, ideja je koja, jednostavno rečeno, izaziva podsmijeh.

Ovaj post je posvećen jednom mom prijatelju…prijatelju koji je na veoma iskren način pokazao što ga tišti…Stvar je u tome da to što njega tišti, tišti i sve nas. Njegove suze su me razgalile. Jer, to su suze iskrenosti…vapaj zbog okrutnosti života. On je plakao zbog toga što će se rastati od svog prijatelja. Posebno mi je ostao u sjećanju prizor kad ga je netko pitao zašto plače, a on je rekao: odlazi, misleći pritom na odlazak svog prijatelja. Možda je bio pijan ko golf teren tek opran kišom, ali bio je iskren. Nisam još vidio pijanog čovjeka da plače…dobro možda jesam, ali taj koji je plakao, plakao je ponukan materijalnim gubitkom, a ne kao ovaj zbog odlaska svog prijatelja…Što želim reći? Isto ono što mi je taj plačljivac stoputa ponavljao…Nemoj nikad zaboraviti prijatelje…nemoj zaboraviti…(neću imenovati osobe)…Ja sam mu odgovorio…Neću, pa kako bih ih zaboravio…s vama sam proveo neke od najljepših subota…
Draga ekipico, mene tišti to što ćemo se morati rastati. Svatko od nas će morati donijeti odluku o odabiru koji će poboljšati ili zasrati život. Ali kao što je rekao ovaj koji je plakao…Nemoj nikad zaboraviti prijatelje…
Ekipico, s vama sam proveo neke od najljepših subota, uvijek je bilo smijeha, alkohol se uvijek dijelio…jer piće je slađe kada se dijeli…bilo mi je predivno s vama…sjetimo se samo filmića koje smo snimali, naših fora, zajebancije….sve to u pravom prijateljskom duhu…I sada toga odjednom više neće biti…Život je takav…i plačljivac je zbog toga plakao…Grlio je mog prijatelja i plakao mu u krilu…i meni je žao što ću se morati rastati od svog prijatelja…
Mene je plačljivac zapanjio…nisam od njega očekivao da može na takav način izraziti svoju senzibilnu stranu…Neki će sigurno sada reći da je gay i smijat će se zbog toga…a ja im poručujem…odjebite!!!...jer one suze nisu bile suze nekog pedera, nego čovjeka koji je izrazio svoje osjećaje…Alkohol mu je samo pomogao da lakše izrazi ono što je nosio u sebi i što još uvijek nosi. Ono što on osjeća, osjećamo i mi…osjećamo neku žalost…bar je ja na neki način osjećam…jer više neće biti subota kada ćemo se moći smijati kao s ekipicom…
Najiskreniji su pijani ljudi, zar ne? Da nije bilo alkohola, možda taj plačlijvac i ne bi tako izrazio osjećaje…možda ih ne bi uopće ni izrazio…a možda bi ih i bez alkohola izrazio…tko će znati…
Kao što sam mu napisao na blogu neke stihove…onako za utjehu…te iste stihove ću napisati i ovdje…

Vremena prolaze,
Ljudi odlaze,
Al' sjećanja ostaju,
U nepomućenom sjaju

Bilo je ludo i nezaboravno!!!